Remont
Naoruzan pivama i mezom, sinoc sam nestrpljivo cekao prvi nastup nase fudbalske reprezentacije u ovoj 2011.-oj godini. Kao uvertiru, gledao sam nekoliko odlicnih prijateljskih susreta, npr. duele Francuske i Brazila, ili Argentine i Portugala, ali ne sa prevelikim uzbudjenjem. Ono najvaznije je tek trebalo poceti u 2 sata ujutro u cetvrtak, desetog februara po nasem vremenu.
Neobjasnjivo je to kako u satima pred utakmicu neki idiotski patriotizam pocinje da navire i bori se sa razumom. Vec od ponoci bio sam ubijedjen da cemo rastuririti sirote Meksikance, iako smo desetkovani nedolaskom naseg najboljeg napadaca i najboljeg golmana kojeg cemo ikad imati.
Meksiko je naravno odigrao puno bolje, i zasluzeno pobijedio. Mi smo na terenu izgledali dobro i organizovano, ali zahvaljujuci vlastitim kiksevima uspjeli smo primiti dva gola.
Najveci dobitak je 90 minuta odlicne i zrele igre golobradog djecaka Muhameda Besica, koji je na poziciji zadnjeg veznog presjekao i razbio veliki broj meksickih napada. Najslabija tacka nam je opet odbrana i taj kobni stoperski par o kojem se vise nema sta reci osim da nam treba novi.
Selektor je i dalje neuk (sto se nikada nece ni promijeniti), govori samo svoj jezik, na press-u prica sebi u bradu, sluzi se serijom floskula da bi objasnio tok utakmice i naravno, kao i svi Bosnjaci, krivi trecega za svoj neuspjeh. Ono sto mi je najvise zasmetalo je pitanje nekog kvazi-novinara sa tv Hayat na press konferneciju upuceno nasem selektoru koje je glasilo nekako ovako: "Pape, haj' majke ti nam reci kako si ti vidio igru naseg tima..".
Zamislite da je takav disrespect neko pokazao prema Pizonu ili Bilicu na javnoj konferenciji za novinare?! Mislim da bi ista bila prekinuta a neukom seljaku koji nije nikada cuo da se selektor jedne fudbalske reprezentacije mora persirati, dozivotno bi zabranili ulaz na slicne dogadjaje.
Ovoj zemlji je potreban potpuni remont obrazovnog sistema.
I odbrane fudbalske reprezentacije.
Pocetkom prosle godine sam odlucio jedan komad svog dragocjenog steka investirati u unaprijedjenje svog video sistema, kako sam i prethodno pisao. Mislim da je to bilo tacno iza nove godine, nazvao sam svog video dilera i zatrazio da mi postavi Dreambox 800 HD u sistem i njime zamijeni dotada besprijekorni model 500 SD. 
Bio bih ignorantan i glup kad bih odlucio zanemariti sve ono sto se desilo i pokusao nastaviti zivjeti kao da se nista nije promijenilo. I jesam, oboje. Zivim kao da se oko mene nista ne dogadja, kao da ne postoji sitna sacma nepredvidivo okrutnog spleta okolnosti, krvnih zila, gitarskih kablova i pijanih tijela koja me stalno pogadja u ledja. Resursi se trose; nova muzika izlazi a ja je uglavnom ne slusam; novi vst i au pluginovi se crackuju, ja ih ne instaliram. Jedino sam kupio novi Dreambox, 800 HD. On mi je usamljeni saveznik u izbjegavanju suocavanja. I moj nespomenuti Les Paul Custom iz 1974. Morao sam, zelio sam jednu pravu gitaru da srusim mit o nedostiznosti ozbiljnog tona bez posjedovanja skupe i stare gitare. On zvuci odlicno, ali i ove nove nisu nista gore. Pare i muzika, su u uskom uzrocno-posljedicnom odnosu. Koliko para toliko muzike i obratno. Cini mi se nikad manje. 
10. Juli LAKA, Lent Festival Maribor, Slovenia
Nakon skoro pola godine intenzivnog touriranja, sviranja po svim gradovima regiona i Evrope, uglavnom sa vecim klijentom ali cesto i sa vrlo popularnim manjim, zakljucno sa cetvrtim januarom, povukli smo rucnu. Ali onu od autobusa. Cijeli sam decembar sanjao ovaj odmor i radovao mu se. Nisam vise onaj dvadesetinestogodisnji klinac koji oznojen uzme bas bubanj i ubaci ga u cetri ujutro na minus deset u kombi bez problema. Vremenom sam se promijenio, malo me pregazilo, sve mi je teze odlaziti na daleke destinacije autom, a cak su me i ledja pocela boljeti. Ipak, moram priznati da sam se malo prepao nagle pauze, bojeci se da necu imati sta raditi i da ce mi odjednom biti tijesno u gradu i dosadno. Znalo se to desavati i prije, kada jednom prestanu muke odlazaka na rad, nedostaje ti onaj samoubilacki ritam lijeganja u 5 i ustajanja u 8 da bi se sjelo u auto i vozilo na drugi kraj zemlje.
Konacno sam poceo osjecati krizu na svojoj kozi; posljedice recesije i globalne energetske krize su usle i u moj dom. Prosle sedmice nisam imao plina i sav moj komfor se srusio kao kula od karata. Nisam vise mogao po cijeli dan hodati po kuci u svom novom slafruku jer bi mi se testisi smrzli. U kuci je bilo toliko hladno da kad bih ujutro puhnuo ispod jorgana, pusilo bi se kao u najbolje ratno doba. Sa jednom razlikom, sva cuda tehnologije su radila, laptop na krilu mi je grijao koljena dok sam se na facebooku zalio svima kako mi je hladno i psovao rusku majku. Muzika je svirala iz ledenih zvucnika i novog ledenog Yamahinog 515 subwoofera; zaledjeni LCD tv je prikazivao jedan od dvije hiljade mojih kanala sa Dreamboxa. Mislim da je onaj dan kad je konacno dosao plin jedan od najsretnijih u mom zivotu.
John Martyn 
30. sept DINO MERLIN, ZAGREB
Kupio sam DREAMBOX 500, koji otvara sve kanale sa svih satelita koje tanjir promjera 90cm postavljen na balkonu dvadesetcetverogodisnje zgrade u Velescima moze uhvatiti. Moje odusevljenje izaziva ne samo cinjenica da mogu gledati sve fudbalske utakmice svih liga na svijetu, vec i nadolazeca NBA sezona, koju cu moci svakodnevno pratiti na nekoliko kanala. Nakon sto sam u poslijeratnom periodu bio pravi fanatik i znao sve rostere svih 27 ekipa, zadnjih 4-5 godina nisam imao gdje gledati pa sam potpuno ispao iz fazona.
Sjecam se kad sam u ratu, isprovociran nevidjenom popularnoscu koju je u podrumu imao moj komsija gitarista, prvi put pozelio da mozda i ja naucim svirati. Necu puno pricati o tom procesu ucenja, koji je trajao skoro cijeli rat. Ono sto me je kroz te tri godine drzalo je bila zudnja za pravim instrumentom, necim sto sebi apsolutno tada nisam mogao priustiti. Puno puta sam nailazio na Stratokastere, americke, meksicke, japanske. Cijene su im bile do 100 km, sa najnizom od 50, negdje u jeku rata, '94-te godine. Ja sam bukvalno sanjao gitare, kako sam odrastao, paralelno sa erotskim teenagerskim snovima o nepoznatim zenama za koje sam znao da ce nekad doci. Prva dobra elektricna koja mi je pala saka bio je jedan rokerski Guild, amerikanac. Mom drugu Muhi komsija je prije odlsaka iz Sarajeva ostavio na cuvanje tog crnog Guilda, pojacalo Roland Jazz Chorus 120 i Kawai sint. Skoro pola rata Guild je stajao kod mene i svi smo ga svirali, redali se na njemu. Uzivao je status jedine cure na pustom otoku punom potentnih muskaraca. 
6. Avgust, Budva, Jaz DINO MERLIN
03/05 Laka, Oxygen, Mostar
Razmisljam da pokrenem neku vrstu inicijative da svoj bend nekako brendiram. Neku nekako. Dakle pojma nemam odakle da krenem. Mozda sa stranicom, nekom vrstom fan page na Facebooku. Nesto kao Dino Merlin Band bez njega. Nemam nista protiv njega ali bih htio da napravim promociju nase zajebancije. Sedam ljudi koji danima sjede zatvoreni u kombiju, pored zamagljenog stakla i pricaju najvece gluposti. Onda dodju na kraj svijeta i naprave budalastinu na bini. 
29/03 St. Galen, Dino Merlin
Maloprije da se protegnem, opalim nogom macka direktno u facu. On se samo okrenu i nastavi spavati. Laka predlaze da mu promijenim ime u Zisko, meni se pretjerano ne svidja. Nemam nista protiv Gluscevica Ziska, od oca Albanca i majke Bosanke, ali Fifi je Fifi. To je macak za kojeg se donedavno mislilo da je zenka, pa mu se tako nadilo i zensko ime. Helem, on se okrenu i nastavi. Volio bih da sam kao on, da kad me nesto opali dok sanjam samo nastavim. Okrenem se i sanjam dalje. Ali nisam takav. 
Idem za par minuta u Sloveniju, sviram gore u Cankarjevom Domu sa Amirom. Postacu neke slike ovdje i na Facebooku kad se vratim.
10/12 City Pub Sarajevo, DARKO POLJAK QUARTET
